Ok, sad sam u vezi već neko vrijeme, zaručen sam, ali imati tetovažu mi je još uvijek preveliko vezivanje. Znam da se na kaže vjenčanju “dok nas smrt ne rastavi”, ali ljudi se rastaju i ranije. Kod tetovaže to nije tako. U grob, u vječnost te prati. Mrtvozornici i patolozi će te isprdati ako imaš smeće od tetovaže, a dok si živ to će raditi drugi ljudi. Osim, naravski, ako se družiš s mrtvozornicima i patolozima i imate odnos koji je toliko otvoren da se prethodno istaknuti ne libe te sprdati na račun tvoje treš tetovaže (trešovaže).
Priznajem sada pred ljudima i blogočitateljima da sam neko vrijeme neozbiljno razmišljao o tetovaži Homera Simpsona. Ipak, nikad nisam skupio para i hrabrosti da odem negdje i tetoviram se. Što ako Homer u kasnijim sezonama postane strašno antipatičan i negativan lik? Što ako odem do nekog od najboljih tattoo artista i baš na meni kiksa, kihne u trenutku rada i cijeli život imam grešku na sebi? Netko može reći da je umjetnik tako htio da bude, ali ja nisam. Ja plaćam i odlučujem. Neka griješi dok crta na platnu ili papiru, ne na mojoj koži.
Nije mi ni dobro kad se frizer malo zaigra pa odluči skratiti više nego što si mu rekao. Ali ajd’, za tri tjedna kosa naraste i dobar si. Jednom mi je frizerka ocaparila (legit riječ, iako je điberi ne priznaju kad igraš Scrabble) madež (donedavno sam ozbiljno mislio da se za to kaže – mladež). Možda sam tada izgubio dosta krvi, no besplatno mi je odstranjen madež. You win some, you lose some, rekli bi Talijani koji poznaju engleski jezik.
Imao sam poznanika koji se počeo baviti tetovažama i crtanjem. Crtao je loše. Jako loše. Sad je super (ovo pišem u slučaju da čita. Samo tako nastavi, Petre). Jedan je prijatelj bio tolika podrška da je otišao na tetovažu kod njega. Naravno, sve stoji, prijatelji si međusobno pomažu i daju si potporu, no treba u nekim slučajevima napraviti i iznimku. Posebno ako je u pitanju užasan tattoo “majstor” u početku, koji je padao iz likovnog. Ne želim reći da se lik vratio s lošom tetovažom, ali ekipa s JNA tetovažama je komotno mogla zbijati šalice na njegov račun. Pisalo je “I just wanto live while I’m alive, Is my life”). Samo dvije greškice. Čista četvorka. Ako bude nosio duge majice cijelo vrijeme ili krene uzgajati dlakave ruke, neće se to ni primijetiti.
Uvijek mi je bilo fascinantno kada gledam američke filmove pa se ekipa napije i istetovira. Koje su to tetovažarnice koje rade u tri ujutro!? Cijenim neke tattoo majstore koji znaju i odbiti ljude kada dođu s debilnim idejama.
-Dobar dan. Ja bi da bi preko cijelih leđa napišete ‘Mihajela’. Ne, pardon, Mari… Manuela.
-Aha, aha. To vam je žena?
-Neee, cura koju sam prekjučer upoznao preko Tindera. Siguran sam mislim da bi možda ona mogla biti ona prava.
-Hoćete da vam odmah unaprijed istetoviram ‘Bivša’?
Boooli me, majko boooli me
Ne znam koliko tetoviranje boli, to mi čak ni ne predstavlja strah koliko mogućnost da svakodnevno gledam svoju ruku na kojoj imam napisano ime bivše, krivi citat na englemskom pun tipfelera ili ime bivše s tipfelerom (kako da ja znam da se piše Snježana bez ‘i’).
Planiram uskoro ići na doniranje koštane srži u sklopu Zaklade Ana Rukavina, no zanimao me faktor boli. Nazvao sam dragoga prijatelja, doktora Ivana, koji mi je objasnio razinu boli koju mogu očekivati u prethodno istaknutom postupku. Poslije sam ga zamolio da mi usporedi tu bol s boli tetoviranja. Doktorski me je educirao da je tetoviranje bolnije jer je bol konstantna. Iako ne shvaćam kako će mi ta usporedba pomoći da shvatim razliku između te dvije očekivane boli. Niti sam se tetovirao, niti vadio moždinu. Nije ni on. Imamo djevičansku kožu. Nisam išao toliko daleko da idem uspoređivati postupak s rađanjem, ali sam poprilično siguran da ni to nismo prošli.
Srdačan bokkić
