Tek prije koju godinu sam povratio svoju ljubav prema životinjama (puked my love towards animals). Sada skoro dvije godine (možda i preko dvije, ali tko će računati sada) živim s mačkama. Nije tu nikad bilo mržnje prema životinjama, nego više indiferentnosti u kombinaciji sa strahom. Ne sjećam se da me ijedan pas ikada ugrizao. Mlađi brat je našeg psa Kikija ugrizao za đale, no bio je dijete, pa ajde. Kao da podsvjesno imam u sjećanju da me neki pas napao te sam do nedavno u prolasku pored većih pasa savijao ruke i podizao ih blago prema gore, kao T-Rex. Imao sam mini fobiju da će me pas zagrist za ruku. Dosta debilno.
Danas mi je bed stati na mrava, makar mali žohari znaju napraviti opsadu po kući. Smrdljivi martini, on the other hand.
Sjećam se u onomadašnje vrijeme kada je baka ubijala kokoši u dvorištu. Jednom zgodom, prilikom ritualnog kokošocida izašao sam u dvorište i pored mene je protrčala kokoš bez glave kojoj je iz vrata skvirtala krv.
Dan-danas ne volim vidjeti fontane jer me podsjete na nemili događaj. Baš sam odabrao Bandićev Zagreb za živjeti posljednjih 15 godina. Sva sreća da sam iz Broda gdje gradonačelnik više voli kružne tokove, kojih ima više po ulici nego kafića. Sramota. Uvijek me zanimalo kako bi izgledao grad da ga zajedno Duspara i Bandić vode. Na svakih 100 metara ceste bi bio kružni tok s fontanom u sredini. Dost’ zgođušan prizorčić.
Trebalo bi raditi turistčke antipostere za hrvatske gradove, nešto poput onih za Novi Zeland u seriji ‘Flight of the Conchords‘. Naravski, odmah palim Youtube i palim neke od njihovih pjesama.
Evo nekoliko primjera:
Odmah ću priznati da lažuckam. Nemam fontanofobiju, niti me prizor kasapljenja kokoši toliko obilježio. Nisam nikad zbog kokoši išao kod psihologa. Bar ne zbog kokošaka. Nisam još uvijek vegetarijanac, niti vegan.
Neki ljudi kažu da su postali vegetarijanci nakon gledanja određenih dokumentaraca (screenshotao sam prije koji mjesec Instagram štoriju od prijateljice pa ću mooožda nekada i pogledati kada budem išao ikad gledati stare fotke i screenshotove na mobitelu) te su vidjeli kako se ljudska rasa odnosi prema životinjama, posebice u prehrambenoj industriji. Želim dati šansu tim filmovima, no previše uživam u hranidbenim orgazmima koje proživljavam dok mi u ustašca penetrira medium-rare ramsteak.
Iskreno, nisam ni siguran da bi toliko utjecali na mene ti dokumentarci. Barem ne do mjere da bih promijenio hranidbene navike iz temelja. Neki ljudi su mi pokušali hrenovke i paštete ogaditi, jer, kao, to se radi od najgnjusnijih dijelova pileta, kostiju, hrskavica. Tko god napravi da je okus tako dobar, a radi paštetu od takvoga šrota, svaka čast. Što bi ti genijalci radili s boljim komadima mesa.
Kao i s McDonaldsom. Neki će te fino posrat što tamo jedeš.
-Jel’ ti znaš šta oni stvaljaju u hranu, koliko aditiva, šećera i kemije? Jel znaš ti da oni stavljaju žuti prah u vodu i iz toga nastane ““povrće””? Povrće?! Heej, to povrća nije vidjelo. To ima povrća kao što Venus ili Ribar imaju grožđa. A o smrznutom kolutu zvanom meso da ne pričam. Moja frendica je radila tamo i kaže da pored svih njihovih cisterni sa sokovima je ogromna naslaga sa mrtvim žoharima. I ti ćeš to naručit?! Pogledaj si “Super Size Me” pa ćeš malo promijenit mišljenje o čika Mekdonaldsu.
-Ma pusti ta sranja. Jesi ti probala novi Big Tasty sa slaninom? BOOOWLESNOW! Omberger uuuubija.
Kad smo već kod McDonaldsa, zašto Zagrepčani govore: “Idemo u Megić”? O kojoj je glasovnoj promijeni riječ i tko je ubacio nepostojano ‘G’?
Volim preporuke za filmove koji će promijenit načine na koji gledam neke stvari, promijeniti moje emocionalno stanje i sl. To mi je slično kada netko kaže: “Eee, moraš si pogledat taj film. Ja sam isplakala (muški nikad ne priznaju da su suzu bacili) dušu k’o Justin Timberlake. Poplava u Brodu bila zbog mene”.
I onda pogledam preporučeni film i… ćorak. Niti jedna singularna suzica nije ovlažila moje obrašće. Ponekad mislim da sam robot. Zna se ovlažit oko, ali nikad to nije dovoljno gorko-slane tekućine da bi se formirala suza.
Malo sam zalutao s početne priče gdje baka presuđuje čoporu kokošaka.
Uglavnom, zašto kupiti čista pileća prsa kada cijelo pile možeš žrtvovati, iskoristi svaki dio nje, i pritom uštediti bar 5 kn. Perje u jastuk, nogice u juhu koju nitko normalan ispod 50 godina ne jede; od kljunova se može lijepa ogrlica napravit; ona žuta buduća jaja i iznutrice u neki antički gulaš ili neko gnjusno jelo (tipa sulc, švargl, wannabe hladetina ) koje jedino zabunom možeš pojest.
Jednom sam kao klinjo, zabunom, kod druge bake, nategnuo šalicu čaja. Ispalo je da je riječ o ulju od prženja. Najgori čaj ikad. To bih rekao da nisam kako klinjo pio uvine čajeve i druga gorka sranja od čajeva, zbog kojih sam, ako je vjerovati staroj, trebao prestati pišati u krevet. Tko nije pišao u krevet ili čalabrnuo pokoji balac kao klinjo – nije živio.
Srdaćan pozzič
