Kategorija: Blog

Ok, sad sam u vezi već neko vrijeme, zaručen sam, ali imati tetovažu mi je još uvijek preveliko vezivanje. Znam da se na kaže vjenčanju “dok nas smrt ne rastavi”, ali ljudi se rastaju i ranije. Kod tetovaže to nije tako. U grob, u vječnost te prati. Mrtvozornici i patolozi će te isprdati ako imaš smeće od tetovaže, a dok si živ to će raditi drugi ljudi. Osim, naravski, ako se družiš s mrtvozornicima i patolozima i imate odnos koji je toliko otvoren da se prethodno istaknuti ne libe te sprdati na račun tvoje treš tetovaže (trešovaže). 

Priznajem sada pred ljudima i blogočitateljima da sam neko vrijeme neozbiljno razmišljao o tetovaži Homera Simpsona. Ipak, nikad nisam skupio para i hrabrosti da odem negdje i tetoviram se. Što ako Homer u kasnijim sezonama postane strašno antipatičan i negativan lik? Što ako odem do nekog od najboljih tattoo artista i baš na meni kiksa, kihne u trenutku rada i cijeli život imam grešku na sebi? Netko može reći da je umjetnik tako htio da bude, ali ja nisam. Ja plaćam i odlučujem. Neka griješi dok crta na platnu ili papiru, ne na mojoj koži. 

Nije mi ni dobro kad se frizer malo zaigra pa odluči skratiti više nego što si mu rekao. Ali ajd’, za tri tjedna kosa naraste i dobar si. Jednom mi je frizerka ocaparila (legit riječ, iako je điberi ne priznaju kad igraš Scrabble) madež (donedavno sam ozbiljno mislio da se za to kaže – mladež). Možda sam tada izgubio dosta krvi, no besplatno mi je odstranjen madež. You win some, you lose some, rekli bi Talijani koji poznaju engleski jezik. 

Imao sam poznanika koji se počeo baviti tetovažama i crtanjem. Crtao je loše. Jako loše. Sad je super (ovo pišem u slučaju da čita. Samo tako nastavi, Petre). Jedan je prijatelj bio tolika podrška da je otišao na tetovažu kod njega. Naravno, sve stoji, prijatelji si međusobno pomažu i daju si potporu, no treba u nekim slučajevima napraviti i iznimku. Posebno ako je u pitanju užasan tattoo “majstor” u početku, koji je padao iz likovnog. Ne želim reći da se lik vratio s lošom tetovažom, ali ekipa s JNA tetovažama je  komotno mogla zbijati šalice na njegov račun. Pisalo je “I just wanto live while I’m alive, Is my life”). Samo dvije greškice. Čista četvorka. Ako bude nosio duge majice cijelo vrijeme ili krene uzgajati dlakave ruke, neće se to ni primijetiti. 

Uvijek mi je bilo fascinantno kada gledam američke filmove pa se ekipa napije i istetovira. Koje su to tetovažarnice koje rade u tri ujutro!? Cijenim neke tattoo majstore koji znaju i odbiti ljude kada dođu s debilnim idejama. 
-Dobar dan. Ja bi da bi preko cijelih leđa napišete ‘Mihajela’. Ne, pardon, Mari… Manuela.

-Aha, aha. To vam je žena?

-Neee, cura koju sam prekjučer upoznao preko Tindera. Siguran sam mislim da bi možda ona mogla biti ona prava.

-Hoćete da vam odmah unaprijed istetoviram ‘Bivša’?

Boooli me, majko boooli me

Ne znam koliko tetoviranje boli, to mi čak ni ne predstavlja strah koliko mogućnost da svakodnevno gledam svoju ruku na kojoj imam napisano ime bivše, krivi citat na englemskom pun tipfelera ili ime bivše s tipfelerom (kako da ja znam da se piše Snježana bez ‘i’).

Planiram uskoro ići na doniranje koštane srži u sklopu Zaklade Ana Rukavina, no zanimao me faktor boli. Nazvao sam dragoga prijatelja, doktora Ivana, koji mi je objasnio razinu boli koju mogu očekivati u prethodno istaknutom postupku. Poslije sam ga zamolio da mi usporedi tu bol s boli tetoviranja. Doktorski me je educirao da je tetoviranje bolnije jer je bol konstantna. Iako ne shvaćam kako će mi ta usporedba pomoći da shvatim razliku između te dvije očekivane boli. Niti sam se tetovirao, niti vadio moždinu. Nije ni on. Imamo djevičansku kožu. Nisam išao toliko daleko da idem uspoređivati postupak s rađanjem, ali sam poprilično siguran da ni to nismo prošli.

Srdačan bokkić

Vječno pitanje

Ljeto ili zima? Zima ili ljeto? Sad imam osjećaj da me jesen i proljeće gledaju s onim puppy okicama jer nisu spomenuti u užem izboru, no što ću im ja. Ok, proljeće je vrhunsko. Možda čak i bolje od ljeta, no to ćemo sad ignorirati za potrebe usporedbe. Kod zime je super što uvijek imaš temu za smalltalkanje. “Hjoj, što je ‘ladno vani.” Dežurni šaljivac će pritom nerijetko nabaciti i pošalicu: “Hladno je k’o kurvino srce”, “…i pingvini vani žicaju čaj”. Uf, kakav krinđ . Naravski, kod ljeta isto postoje teme za smalltalk, tako da su tu 1:1. Good for them.

Kako da uživam u ljetu? P’kaaaak?

Što sam stariji sve više naginjem na zimu. Ne nužno, zimu, per se, već nešto hladnijem vremenu. Ljeto zna bit smeće zbog par razloga.

Pržena kožica

Ne taa kožica,prljavoumniče. Svi vole fino pečenu kožu svinje i janjeta, no kad je riječ o mojoj koži, više volim kad ne zagori. Nažalost, nisam ja taj koji bira. Sunce, šupak, svake godine se potrudi da izgorim na suncu. Kako sam bjelji od Mamićeve unutrašnjosti nosa, lako se i izgara, čak i uz zaštitni faktor 275. Mislim da bih uspio izgorjeti i da u Fritzlovom stanu. Više jogurta išpricam po leđima preko ljeta, nego što ga proždrem tijekom godine.

Tkomarci

Komarci su najveća gamad ovoga svijeta. Znam da uvijek postoji vrsta koja bi izumrla ako ostanemo bez komaraca, no spremana sam na tu žrtvu. Prije koji dan je neki framcuski aktivist stao u obranu komaraca te izrazio je želju da prethodno navedene puštamo da nas grizu. Naime, tako hrane bebe komarce i šire svoje obiteljsko stablo. A kakva si ti osoba ako bi ubio obitelj? Haa?

Postoje ljudi koje komarci ne diraju i ne grizu. Ne znam kakav su pakt s njima ili vragom sklopili, no nije fer. Najviše mi na živce idu oni savjeti kako se zaštititititi od komarica, klikneš na članak i onda govno od članka. Savjeti poput: Namažite kožu uljem od marakujinih cvjetova, izmetom zečeva mesojeda sa Sicilije, budite na oprezu od komaraca, ne konzumirajte nikakve tekućine i hrane, sve do pazite da vas ne grizu. Postoji i onaj savjet koji kaže da ni pivo ne smiješ piti, jer osjete alkohol u tebi i onda si im napet za grickanye (West). S jedne strane, komaraci te kažnjavaju što piješ pivo (a nisu ti mama, ni policija), a s druge strane, piju tvoju krv jer i sami vole alkohol. Komarci su licemjerni žohari. Ne mrzim puno, no komarci su na vrhu liste.

Najgore su one znojne ljetne večeri kada okrećeš svoj jastuk k’o pljeskavicu, u nadi da je sljedeća strana jastuka suha (kad ti je kušin stina, nemaš tih problema) ili be osušila od posljednjeg flipanja strane. Fuj, spavanje u znoju. Još povrh toga čuješ piskutavo zujanje komarca koje te odvoji od sna i potrage sa zlatnom polugom u koju si se zaputio s Robertom Prosinečkim, koji se poslije, iz nekog razloga, pretvorio u Brad Pitta. Potom se ustaješ, zatvaraš vrata i prozore da komarca možeš locirati i zasluženo eliminirati. Pališ svjetiljku na mobitelu, uspijevaš pronaći podmuklog gada koji ti je već popio litru krvi, oprezno zamahneš kako ne bi probudio ukućane i… imaš ga u šaci. Stišćeš tu šakicu, otvaraš dlan, a smrad pobjedne. Kaaakoo?! Nakon još 15 minuta pokušaja traganja shvaćaš da potraga će trajati duže od pronalaska Yetija. Poražen legneš u krevet i nadaš se da će komarac naći put do nekog drugog nesretnika.

Patnje po bazenu

Osim prženja kože, komaraca, super je i konstantno preznojavanje. Nije da se hvalim što se tuširam četiri puta dnevno, ali ima se vode. Speaking of vode, godine ove sam si htio uzeti barem onaj mali bazen za brčkanje. Kad smo bili klinci kupali smo se u onoj velikoj buradi gdje se kiselio kupus. Kako kupus više ne kiselim, bar ne u Zagrebu, bar ne još, odlučio sam uzeti pravi bazen. Ima sve, jacuzzi, grijanje vode do 40 stupnjeva, tako da se mogu brčkat i po zimi. Ma vrh. Onda su krenule muke po bazenu. Kupio sam 6 različitih kemikalija da ne zafali, jer nema ništa gore nego kad nešto zafali. Krenulo je tako prvo šokiranje bazenske vode klorom. Otvoriš paket s klorom, kad unutra nekoliko tableta od 200g koje su za 30 kubika vode. Nikakav problem, samo treba izračunati koliko grama treba za istruckati od te tablete i ubaciti u vodu. Ne znaam. Bio sam debil za matematiku i mrzim matematiku. Aliii, zato imam frendove. Jedan mi prijatelj profesor kaže da moram staviti 0,55g na mojih 900l vode. Javlja se i prof. matematike. Kaže da treba 6g. Internet kaže sve od 15-20 g. Kome vjerovati?

Imati bazen je kao imati dijete

Imaš početne upute kako se treba brinuti za djecu/bazen, no na papiru su stvar puno drugačije nego u stvarnosti. Hrpa “odgojnih” youtube videa je pogledano, svaki ima svoju teoriju kako se održava bazen/dijete. Nitko ne daje konkretan odgovor. Kada napokon misliš da si prokužio sve i da znaš što radiš, usereš kao nikada do sada. Zadnji put sam sve dobro radio, no trakica za testiranje kakvoće bazena je rekla svoje – voda je nakon jednog dana bila za bacit. Otrovna skoro. Dijete još nemam i nisam ga uspio zaožiljčit, no bazen ima još jednu šansu prije nego ga prebijem. Duuugo vremena me nijedna stvar nije ovoliko frustrirala. Prođe cijelo ljeto, a tri puta sam se okupao u njemu. Mrš, bazenu. Ako je samo s bazenom ovolika muka, idem odmah na vazektomiju.

Ambrozija, ae, f.

Koja ironija, alergičan sam na hranu grčkih bogova. Makar je rano reći, no nikad Zeusa od mene. Ovo govno od biljke je među biljkama ono što su komarci među životinjama, i što mi je drago, obje vrste me vole. Prošlih par godina je bilo nesnošljivo s alegorijom pa sam tražio od ekipe u Brodu da u Bosanskom Brodu nabave cjepivo i pošalju mi ga za Zagreb gdje mi medicinksi brat daje injekciju (zašto sam mislio da se piše inekcija). Netko u Bosanskom Brodu kupuje cigare, gaće, čarape, benzin, ja šprice.

Prvi puta kada sam išao po injekciju sam išao u bolnicu kod obiteljske prijateljice, medicinske sestre. Znam da se injekcija dobiva u dupe te kad je rekla da se skinem, spustio sam hlače do koljena. Injekciju sam dobio skoro u leđa. Dupe, my ass. Prednost je što sad bar imamo temu više o kojoj možemo razgovarati kada se susretnemo negdje. I da, bila je u društvu još dvije kolegice.

U Slavonskom Brodu je ambrozija cijenjena. Jedne godine se naplaćivalo 50 lipa po stabljici počupane ambrozije. Dugo se čekalo u redovima za predaju ubranih stabljika i bilo je za očekivati da će pasti koja i šakica. Vruće je ljeto bilo, ljudi hoće svoje novce, unervozi se lako čovjek. Akcija prikupljanja ambrozije se više nikada nije ponovila. Tejnks, agresivni cigići.

Ne isplati se

Masne vrućine, alergija na ambroziju, prenapaljeni komarci , konstantna znojidba samo su neka od čari ljeta. Ne isplati se patnja zbog 10 dana mora. De ti meni dobru, staru hladnoću da se mogu pokriti s dekicom ili, još bolje, jorganom.

Skijanje i skijaško prigovaranje

Nikad nisam bio lik kojega je palilo skijanje i zimovanje. Ako Michael Schumacher, ekspert za vožnju nije maher za skijanje, ne želim si ni davati nadu da je vrijeme da se okušam u novoj disciplini. Možda mi nema smisla paralela sa Schumacherom, no možda nema ni ona s Christopher Reevom i jahanjem. F*** it, ali ako Supermen može letjeti, poražavati sve zlikovce svemira, probijati zgrade, šibati laser iz očiju, kako onda padne s konja i ostane nepokretan cijeli život? Ukratko, skijanje me ne privlači. Dok ovo pišem mogu osjetiti kako moja koljena i gležnjevi si daju petice.

Zaštita od morskih pasova

Ja sam sebi određujem gdje je sigurno plivati, a gdje nije. Imam par pravila što se tiče plivanja. Broj jedan, ako postaje crno ispod mene, znači da dolazi ona ogavna morska travuljaga, ergo, znači da nemam što tamo raditi. Drugo pravilo je pravilo zadnjeg kupača. Uvijek, u svakome trenutku, mora postojati barem jedna osoba ispred mene.  Mogu bit nasred oceana, ali ako je netko malo dalje od mene, ja sam siguran čovjek. Osim ako je Michael Phelps osoba ispred mene. Tada pravilo pada u vodu, i izjeda je morski pas. Siguran sam da Michael Phelps ne zna voziti pedalinu i da bi polomio noge u pokušaju. Šta’š, Christopher Reeve sindrom. Pravilo broj 3 bi bilo da se ne ideš kupati s osobom koja u tome trenutku ima mengele. To navodno privlači morske pse, kao što miris krvi od mengelea privlači medvjede.

Mali savjet za velike ljude

Nemojte kao i ja sve godine “”slučajno”” pogledati ‘Ralje’ koje se baš slučajno, baš prije mog odlaska na more vrte na TV-u. To je kao da idete negdje avionom i da namjerno gledate sve filmove s avionskim katastrofama. ‘Alive’ definitivno ne, no ‘Airplane’ apsolutno preporučujem. Isto tako, ako idete na večeru kod nekog kanibala, nemojte gledat ‘Kad jaganjci utihnu’, ‘Hannibala’ itd. Ubije cijelu atmosferu, a i spojlate si i jelovnik i film.

Tomo Horvatinčić je ubio petero ljudi, a baš pored Primoštena je jahtom naletio na dvoje Talijana. Naišao sam nedavno na njegov iskaz u novinama gdje tvrdi: “U šoku sam! Otkazao mi je upravljački sustav i nisam uspio izbjeći nesreću .” Poslije se izvukao jer je rekao da je pao i ničega se ne može sjetiti. Famozna ‘Sinkopa’ obrana. Podsjeća malo na Chewbacca defense. Čak kruži priča da je Tomo jedne subote ujutro čekao prijatelja da ga pokupi, a kako je stajao pored kanti za smeće su ga smetlari pokupili zajedno sa smećem. Teže smeće od čovjeka.

Školjkaška mafija

Kao klinjo sam izranjao i hvatao školjke, ali ih nikada nisam prodavao, barem se ne sjećam da jesam. No uvijek sam cijenio trud klinaca koji su na kutijama prodavali školjčad. Uviejk je cijena bila kunu-dvije. Sjećam se da su klinci u jednom brodskom naselju na kutiji ispred zgrade prodavali kamenje. Jedan genijalac se diferencirao od konkurencije te je prodao i komadiće cigala. Vjerujem da mali sada veliki milijunaš. Prodavao je cigle, a vi’d ga sad.

I tako šetam Primoštenom i u mračnoj ulici naletim na klinca koji na kutiji prodaje školjke. Rekoh sam si, moram malom poduzetniku pomoći. Možda prvo savjetom. Pomislih, ne možeš doći u najmračniju ulicu i tamo prodavati. Veća je potražnja u centru. Tam je šušur i žiža zbivanja. Lokacija, lokacija, lokacija. Mislim, neke osnove ekonomije su u igri. No neću pljuvati po malom, samo ću kupiti školjku-dvije.

Malo gooovno mi je naplatio 25 kn za dvije školjke. Prstace bi manje platio. Dvije identične školjke, jedna je 10, dok je druga 15 kn. Kako? Klošar mali nije ni kartice primao. Pusti rast cijene benzina, cijena školjaka narasla za 500%.

Epidemija mladih školjkaških švercera

Sutradan sam bio znatiželjan te sam promotrio i “”štandove”” mlađahne konkurencije. Klinci doslovno kupuju na pravim štandovima vrećicu punu školjaka (vrećica s desetak školjaka je 25kn) i preprodaju svaku pojedinačno za 20-ak kn. Teški điberluk malih đibera. Gdje je nestalo ono kad sam uloviš, sam nešto nacrtaš, izrezbariš, i potom prodaješ svojih ruku djelo. Klinci švercaju, preprodaju školjke koje nisu vidjele Jadranskog mora (neke fensi lakirane roza školjke), a još povrh svega, imaju odrasle osobe pored sebe koje nadgledaju cijelu operaciju.

Možda su to njihovi roditelji koji nikada, kao ja, nisu prodavali školjke i sada žale za time te preko svoje nejači ostvaruju svoje želje. Iskreno, i ja poželim dan-danas prodavati školjke, no mislim da bi me čudno gledali kako skotam kao Slav nad kutijom, s bradom, škembom i 30+ godina i razvaljujem prodaju školjaka.

S druge strane, možda su to pored klinaca i njihovi poslodavci. Možda je i child labour u igri. De ti znaj. To čak zvuči kao odličan poduzetnički inkubator. Klinci imaju prodavačke mentore, uče o najboljoj lokaciji socijalnih im štandova, gdje displayaju koje školjke (npr. Petrova uha uvijek ispred Jakobovih kapica), zašto je bitno što siromašnije obući pri prodaji školjaka itd. Šuška se da djeca koja ne ispune mjesečne prodajne targete misteriozno nestanu. Možda zvuči strašno, no mora i poslodavac od nečega živjeti. Svakako pozdravljam ideju. Divno.

Srdačan pozzič

Tek prije koju godinu sam povratio svoju ljubav prema životinjama (puked my love towards animals). Sada skoro dvije godine (možda i preko dvije, ali tko će računati sada) živim s mačkama. Nije tu nikad bilo mržnje prema životinjama, nego više indiferentnosti u kombinaciji sa strahom. Ne sjećam se da me ijedan pas ikada ugrizao. Mlađi brat je našeg psa Kikija ugrizao za đale, no bio je dijete, pa ajde. Kao da podsvjesno imam u sjećanju  da me neki pas napao te sam do nedavno u prolasku pored većih pasa savijao ruke i podizao ih blago prema gore, kao T-Rex. Imao sam mini fobiju da će me pas zagrist za ruku. Dosta debilno.

Danas mi je bed stati na mrava, makar mali žohari znaju napraviti opsadu po kući. Smrdljivi martini, on the other hand.

Sjećam se u onomadašnje vrijeme kada je baka ubijala kokoši u dvorištu. Jednom zgodom, prilikom ritualnog kokošocida izašao sam u dvorište i pored mene je protrčala kokoš bez glave kojoj je iz vrata skvirtala krv.

Dan-danas ne volim vidjeti fontane jer me podsjete na nemili događaj. Baš sam odabrao Bandićev Zagreb za živjeti posljednjih 15 godina. Sva sreća da sam iz Broda gdje gradonačelnik više voli kružne tokove, kojih ima više po ulici nego kafića. Sramota. Uvijek me zanimalo kako bi izgledao grad da ga zajedno Duspara i Bandić vode. Na svakih 100 metara ceste bi bio kružni tok s fontanom u sredini. Dost’ zgođušan prizorčić.

Trebalo bi raditi turistčke antipostere za hrvatske gradove, nešto poput onih za Novi Zeland u seriji ‘Flight of the Conchords‘. Naravski, odmah palim Youtube i palim neke od njihovih pjesama.

Evo nekoliko primjera:

Odmah ću priznati da lažuckam. Nemam fontanofobiju, niti me prizor kasapljenja kokoši toliko obilježio. Nisam nikad zbog kokoši išao kod psihologa. Bar ne zbog kokošaka. Nisam još uvijek vegetarijanac, niti vegan.

Neki ljudi kažu da su postali vegetarijanci nakon gledanja određenih dokumentaraca (screenshotao sam prije koji mjesec Instagram štoriju od prijateljice pa ću mooožda nekada i pogledati kada budem išao ikad gledati stare fotke i screenshotove na mobitelu) te su vidjeli kako se ljudska rasa odnosi prema životinjama, posebice u prehrambenoj industriji. Želim dati šansu tim filmovima, no previše uživam u hranidbenim orgazmima koje proživljavam dok mi u ustašca penetrira medium-rare ramsteak.

Iskreno, nisam ni siguran da bi toliko utjecali na mene ti dokumentarci. Barem ne do mjere da bih promijenio hranidbene navike iz temelja. Neki ljudi su mi pokušali hrenovke i paštete ogaditi, jer, kao, to se radi od najgnjusnijih dijelova pileta, kostiju, hrskavica. Tko god napravi da je okus tako dobar, a radi paštetu od takvoga šrota, svaka čast. Što bi ti genijalci radili s boljim komadima mesa.

Kao i s McDonaldsom. Neki će te fino posrat što tamo jedeš.

-Jel’ ti znaš šta oni stvaljaju u hranu, koliko aditiva, šećera i kemije? Jel znaš ti da oni stavljaju žuti prah u vodu i iz toga nastane ““povrće””? Povrće?! Heej, to povrća nije vidjelo. To ima povrća kao što Venus ili Ribar imaju grožđa. A o smrznutom kolutu zvanom meso da ne pričam. Moja frendica je radila tamo i kaže da pored svih njihovih cisterni sa sokovima je ogromna naslaga sa mrtvim žoharima. I ti ćeš to naručit?! Pogledaj si “Super Size Me” pa ćeš malo promijenit mišljenje o čika Mekdonaldsu.

-Ma pusti ta sranja. Jesi ti probala novi Big Tasty sa slaninom? BOOOWLESNOW! Omberger uuuubija.

Kad smo već kod McDonaldsa, zašto Zagrepčani govore: “Idemo u Megić”? O kojoj je glasovnoj promijeni riječ i tko je ubacio nepostojano ‘G’?

Volim preporuke za filmove koji će promijenit načine na koji gledam neke stvari, promijeniti moje emocionalno stanje i sl. To mi je slično kada netko kaže: “Eee, moraš si pogledat taj film. Ja sam isplakala (muški nikad ne priznaju da su suzu bacili) dušu k’o Justin Timberlake. Poplava u Brodu bila zbog mene”.

I onda pogledam preporučeni film i… ćorak. Niti jedna singularna suzica nije ovlažila moje obrašće. Ponekad mislim da sam robot. Zna se ovlažit oko, ali nikad to nije dovoljno gorko-slane tekućine da bi se formirala suza.

Malo sam zalutao s početne priče gdje baka presuđuje čoporu kokošaka.

Uglavnom, zašto kupiti čista pileća prsa kada cijelo pile možeš žrtvovati, iskoristi svaki dio nje, i pritom uštediti bar 5 kn. Perje u jastuk, nogice u juhu koju nitko normalan ispod 50 godina ne jede; od kljunova se može lijepa ogrlica napravit; ona žuta buduća jaja i iznutrice u neki antički gulaš ili neko gnjusno jelo (tipa sulc, švargl, wannabe hladetina ) koje jedino zabunom možeš pojest.

Jednom sam kao klinjo, zabunom, kod druge bake, nategnuo šalicu čaja. Ispalo je da je riječ o ulju od prženja. Najgori čaj ikad. To bih rekao da nisam kako klinjo pio uvine čajeve i druga gorka sranja od čajeva, zbog kojih sam, ako je vjerovati staroj, trebao prestati pišati u krevet. Tko nije pišao u krevet ili čalabrnuo pokoji balac kao klinjo – nije živio.

Srdaćan pozzič